Sve izložene slike se prodaju. Ukoliko ste zainteresovani, kontaktirajte autora imejlom ili telefonom.
|
|
|
1. Izolacija
|
2. Odsustvo Distance 2021
|
3. To može biti svako od nase
|
|
![]() |
|
(...) Hteo ne hteo, tvoji geni imaju političku prošlost, koža političku nijansu, oči politički aspekt. Ono o čemu govoriš ima odjek, ono o čemu ćutiš ima smisao, ovako ili onako politički. (...)- Vislava Šimborska.
Dok sklapamo fragmente naše zajedničke sadašnjosti, još uvek je rano da odgovorimo na pitanje ko smo mi, ljudi, danas s pandemijskim iskustvom postali. Suočeni sa sopstvenom fragilnošću i smrtnošću/ograničenošću, svakodnevnim strahom, anksioznošću, i sveprisutnom brigom za svoje zdravlje i dobrobit naših bližnjih, koliko smo puta ovih dana osetili ili pomislili da živimo u filmu, u romanu sa preciznom atmosferom, u distopiji koju su postavili drugi. Kako je život neka vrsta umetničkog dela koje nas nadilazi svojom atmosferom, mi se razlikujemo. Nije važno imamo li različita mišljenja o filmu ili umetničkom delu, kada pričamo o njemu stvaramo nove niti koje podržavaju iskustvo.Potreban je stabilniji vremenski tok da bismo integrisali i utelovili iskustva vanrednog stanja koje nas je promenilo. Kako smo se adaptirali, manje ili više kreativno, na novo-nametnute okolnosti koje su transformisale našu sadašnjost, zamaglile našu budućnost tako da ne možemo nazreti njene obrise, uslovljeni stanjem koje nazivamo „novom normalnošću“. U toj neizvesnosti, primorani smo da preispitamo sve primarne kategorije koje čine život i smrt.
Odražavajući sadašnji trenutak, istovremeno svesni izazova sa kojima se suočavamo, kao i onih koji nas tek čekaju, uskraćeni za bliskost i dodir, i gladni povezanosti, prisiljeni smo da se na bolan način prisetimo Martin Buberovog poimanja „dijaloga“, relacionog odnosa, po komeje ceo život zapravo susret. A sastavni, suštinski delovi tog susreta su kontakt, izlaganje i ljubav - ljubav kao krajnji vid hrabrosti i ranjivosti, isprepleteni i neodvojivi poput figure i njene pozadine. Stoga tkamo narativnu teksturu koja stvara niti, kako bismo sašili, držali zajedno one afektivne rezonance koje bi inače ostale haotične. Dajemo smisao - a ne opravdanja ili rešenja - onome što proživljavamo, kako bismo pronašli, uvideli, puteve kojima treba krenuti, čak i ako su bolni ili iscrpljujući.
Ima još mnogo toga u iskustvu, u muci, u strahu, u nesigurnosti, u scenarijima koji se brzo menjaju. Nije dovoljno samo slediti nauku da bi brod ostao stabilan. Tlo drhti, ponekad se sruši poput zemljotresa.Plodno tlo je zajedničko tlo.
Marija Backić, Istoričar umetnosti .